Priča kojoj ne znam naziv - by Domagoj Klepac

Snježne pahuljice su polagano padale na ulicu prekrivenu snijegom. Povremeno bi koja pala na prozor i zatim nestala, otopila se. Ulica je bila prazna, tek ponekad bi mir poremetio prolazak tramvaja ili nekog automobila. Prvi snijeg je gutao sve, i stvarao od automobila samo brdašca snijega. Povremeno bi pokoja pahuljica pala na zamagljeni prozor, brzo se otopila, i već je kapljica vode probijala svoj put naniže, ostavljajući trag u kondenziranoj vlazi.

"Ne, to će ipak biti jedan". Glas profesorice iz kemije me trgnuo te sam svrnuo pogled sa prozora. Zakljušuje ocjene. No, ovaj sat sam miran, bar su mi iz kemije ocjene čiste. "...reci ti meni kako koloidna otopina prelazi iz sol u gel stanje...". Žena je dosadna... ali to nije ništa novo.

Shvatio sam da nema ništa zanimljivo u Mislavovim leđima ispred mene. Okrenuo sam se otraga. Pisala je, lice sam joj samo djelomično vidio od kose. Završila je i dodala mi bilježnicu, pogledavši me pritom prilično dvosmislenim pogledom. U nadi sam otvorio bilježnicu...

"Klepac!" Ne. Ovo je odvratna klišejna situacija. To se dešava samo u knjigama i u noćnim morama. Pa moja ocjena je čista... Nevoljko sam digao ruku. "Tebe bih još malo priupitala za tri..." $%'%$& Kravo odvratna pa imam tri tri dva ne možeš mi...

U tom trenutku zaboravljam na nešto što je jednom davno postojalo i što se zvalo mojim strpljenjem. Ne može me pitati u ovakvom trenutku. U pravedničkom bijesu skačem i srušivši stolicu letim prema katedri. Zastajem na trenutak, dok me krava odvratna zbunjeno gleda. Vraćam se po stolicu, i zatim u dva-tri skoka natrag do katedre. U umjetničkom žaru shvaćam svu ljepotu kontrasta crvene i nekad-bijele boje zida. Nakon završenog posla među hrpom odobravajućih ovacija i pljeska razabirem jedan zvuk... Lalita. Uvijek sam se čudio kako uz toliko hrane koliko pojede dok je ja gledam uspijeva zadržati takvu vitku liniju. Sad mi je sve jasno.

Zadivljen tim otkrićem i u zanosu otvaram vrata i letim prema zbornici. Usput dohvaćam zemljopisnu kartu (Mala Azija) i jednu teglu onog jadnog iživljenog suhog drvca koje je jednom imalo ukrasnu funkciju. Upadam u zbornicu. Da, svi su tu. Kratkim uvježbanim pokretom ošamućujem rasku razbivši joj teglu o glavu. Pokušala me dočekati iza vrata. Prastari trik, to kod mene ne pali. Trutinica iz biologije počinje vrištati. Budući da ne volim visoke i prodorne zvukove, kratkim postupkom joj zabijam kartu u trbuh. Ako se sjetim, kasnije ću je pokupiti sa sobom na obradu. Bila bi predivan primjerak u alkoholu.

"Samo čas, molim vas", sukladno sa svojim umjetničkim raspoloženjem, rimovanim šestercom posuđujem penkalu od ravnateljice koja sve to gleda otvorenih ustiju. Fino, crno, moja najdraža boja. Brzim i preciznim udarcem bacam penkalu prema Juriću. Zabija mu se nasred čela na kojem se brzo počinje širiti velika crvena mrlja. U padu ubija komarca koji se fino smjestio na zidu napivši se profesorske krvi. Uz mene izraz "dvije muhe jednim udarcem" dobiva novo značenje. Komarac ostavlja crveni trag na zidu. Šteta. Ljetos su okrečili zidove u zbornici.

Bacivši kratak pogled prema vratima koja sam po običaju ostavio otvorena (imam .rep), zatičem tamo grupicu kibicera. Uzimam imenik ispred ravnateljice i ošamućujem je udarcem po tjemenu. Uz nadljudske napore dižem je i bacam prema vratima, a zatim se sklanjam da bi izbjegao mlazeve krvi.

No, naravno, tu je stari dobri Murphy, i ja se spotičem na neki ud koji besposleno leži na podu. Prepoznajem uzorak crne hulahopke negdje oko koljena. Hrvojka! Uzimam sjekiru koju je netko ostavio u ormaru i kriomice joj odsjecam nogu. Zatim se sakrivam i čekam dalji razvoj situacije. Krv se širi ispod stola... odjednom, prodoran vrisak. Shvatila je. Uz izraz lica nešto kao bože-pa-gdje-je-moja-noga ustaje i bježi prema vratima. He he, tu sam te čekao. Logično, pada na pod jer joj fali noga.

Ostavljam ju da iskrvari, a ja prilazim ormaru. Unutra se skriva Strelecka, ali to joj ništa ne pomaže jer ormar ima staklena vrata. Izvlačim ju van i bacam na prozorsko staklo. Uz malo stručne obrade nemoguće je razlikovati neki dio tijela u ježećoj crvenoj masi na podu izrezanoj staklom.

No, nešto ovdje još fali... Daaa. Znao sam. Probijam se kroz kibicere zabavljene ravnateljicom i ulazim u WC nasuprot zbornice. Tamo pronalazim Relićku iz povijesti, doslovno se "us*ala od straha", kako bi se to nepristojno reklo u narodu. Sa zadovoljstvom vadim nož... "...dat ću ti četiri! Ne, pet, pet, dat ću ti pet aaaaaaa..." Danas sam neumoljiv. Vadim joj bubreg i spremam ga u džep za uspomenu. Hm, nije operirala slijepo crijevo, zanimljivo. Usitnivši malo amorfnu gnjecavu masu, ubacujem je u školjku. Puštam vodu... figu. Kotlić je strgan. No, važna je namjera, i ja u veselom raspoloženju krećem van, ne zaboravivši pritom oprati ruke (hulje jedne tu u WC-u pored zbornice imaju tekući sapun i papire)...

Pogled mi pada na hlače. Kvragu, danas čovjek niđta pošteno ne može napraviti a da se ne zamaže. A krv, kao što je opće poznato, ne ide dolje... Nema veze. Ariel pere skroz na skroz. Bez namakanja.

Vraćam se natrag u razred. Lalita je još malo blijeda, ali je zato vrećica koja joj se našla pri ruci u dotičnom trenutku uredno spakirana u smeću. Ah, vidim, dali su si oduška dok me nije bilo. Tijelo žene iz kemije izbodeno je stolcima. Misao mi sine kroz mozak... Nisam pokucao.

Izlazim natrag, zatvaram vrata, te kucam. Ne čekajuæći 'naprijed' upadam u razred i objavljujem da je prvo tromjesečje definitivno gotovo.

Sve je bilo tiho i mirno, nije se više čuo žamor glasova, tek povremeno bi prošao pokoji automobil ili tramvaj. Snježne pahuljice polagano su padale kroz razbijeni prozor zbornice i topile se u toploj prolivenoj krvi...

Domchi

P.S. Cure... Nadam se da se niste sablaznile čitajući ovo. U principu,
duboko u duši, ja sam miroljubiv i nadasve nježan.... ovakav sam
samo prema profesorima. :)